Na koncertu Eda Sheerana u Beču

Bio je to dugo očekivani dan, drugi dan mjeseca rujna ove godine. Probudila sam se nakon petosatnog spavanja. Tata i ja smo krenuli u 8 sati u Sesvete, odakle smo autobusom krenuli za Beč u 10:30. Uzbuđenju i nestrpljivosti nije bilo kraja! Vožnjom do Beča prošli smo Sloveniju i Mađarsku. Stali smo na kratki odmor u

mađarskom gradu pod imenom Sambotel koji je veličine grada Siska. Nije prošlo previše vremena i stigli smo u Austriju. Tamo je bilo drukčije ozračje nego u Mađarskoj. Austrija je bogata prirodnim i kulturnim ljepotama. Bilo ih je toliko da ih nisam uspjela prebrojati! Stigli smo u Beč, glavni grad Austrije. Meni je Beč sličan New Yorku, zbog visokih staklenih nebodera i drugih modernih stambenih zgrada. Vidjela sam i velik broj trgovačkih centara. Kad smo došli do lokacije stadiona Ernst-Happel, tata i ja smo otišli razgledati trgovački centar koji je bio u blizini. Otišla sam u H&M i New Yorker. Vidjela sam mnogo različitih ljudi; razlikovali su se po načinu odijevanja i boji kože. Svi su imali isti cilj – biti na koncertu Eda Sheerana.

Fotografija Ed Sheerana s novinarske presice

Čim smo ušli na ulaz stadiona, tatu i mene je pregledalo dvoje ljudi „od glave do pete“, tako da budu sigurni da nemamo oružje, piće ili hranu. Kad sam sjela, obuzeli su me osjećaji. Nisam mogla vjerovati da sam ondje. Preda mnom je bio neopisivi pogled. Nakon dva sata, počelo je desetominutno odbrojavanje do samog početka koncerta. Kad je došlo do desete sekunde, svi smo počeli glasno odbrojavati. Na kraju, stigao je on. Ed Sheeran. Moj najdraži pjevač. Nisam mogla vjerovati da se nalazimo na istom prostoru! Nisam vidjela cijeli njegov lik zato što sam bila dosta daleko od pozornice, ali bilo je deset velikih ekrana na kojima je bilo prikazano njegovo lice i gitara. Znala sam sve njegove pjesme, a najdraža pjesma koju je uživo otpjevao bila je „Bad Habits“ odnosno „Loše navike“. Svi smo pjevali u isti glas. Obratio nam se na engleskom jeziku i rekao kako se na koncertu nalazi preko 65 tisuća ljudi. Paljenje tisuća bljeskalica na stadionu tijekom koncerta je bio moj najdraži trenutak. Toliko različitih osjećaja istovremeno, zaista neopisivo! Vratili smo se kući sutradan u 6 sati ujutro. Bila sam umorna, ali sretna i zahvalna što sam imala priliku uživo poslušati najdražeg pjevača. Nikada neću zaboraviti taj dan!

Petra Šinković, 6.a

Kako je to biti najmlađe dijete?

Meni je odlično biti najmlađe dijete. Velika je prednost imati stariju sestru, brata ili oboje. Mogu pomoći s pisanjem zadaće, a prednost toga što si najmlađi jest i što si svačija maza. Živim u Osekovu i imam dvije starije sestre, Nikolinu i Anu. Nikolina je medicinska sestra, a Ana geodetska tehničarka. Još uvijek ne znam čime ću se baviti kad odrastem, ali sam sigurna kako će mi one dati koji savjet i pomoći mi pri odabiru. Nikolina i Ana ne žive s nama, Nikolina živi u Ilovi i studira, a Ana u Njemačkoj u gradu Neuburgu an der Donau i dođe kući svaka tri mjeseca.

Vrlo često starija braća i sestre znaju biti ljubomorni jer je najmlađe dijete u središtu pažnje, ali kod nas to nije slučaj. Mi se dobro slažemo. Ponekad se znamo posvađati, ali to se događa vrlo rijetko. One su uvijek uz mene, pogotovo kada mi je teško. Na primjer, kada me netko u školi zafrkava, kažem starijoj sestri i ona mi uvijek objasni kako riješiti situaciju. Najgore mi je kad me pitaju koja mi je sestra bolja. Nikad ne znam što bih rekla jer odgovor ovisi o tome koja je sestra blizu mene. Ako su obje blizu, onda kažem da ne znam jer su obje drage. Jedna sestra dobro zna matematiku pa kad ne znam nešto iz toga predmeta, pomogne mi. Moje su sestre bile jako vesele kada su čule vijest da će dobiti malu sestru – mene. Kada sam se rodila, one su imale 12 i 13 godina.

Osim što sam sretna jer sam najmlađa u svojoj užoj obitelji, sretna sam jer se ta činjenica odnosi i na širu obitelj.

Puno volim svoje sestre i voljela bih da više vremena provedemo zajedno.

Maja Mikulić, 6. a

Preporuka knjige za prosinac

Pozdrav svima! Nadam se da ste dobre volje i da jedva čekate, dečki pogotovo, pročitati ovaj članak. Danas ću preporučiti autobiografsku knjigu nogometaša kojeg svi znaju po njegovoj frizuri i za kojeg svi kažu da je najbolji. Svim je mladim igračima nogometa najveći uzor i prvi nogometaš kojeg se sjete – Luka Modrić!

Svi znamo da je prije nekoliko dana završilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Katru na kojem je hrvatska reprezentacija osvojila broncu, ali nama je ta bronca zlatnoga sjaja! Luka Modrić dao je sve od sebe na nogometnome terenu iako znamo da je već stariji igrač i da neće još dugo profesionalno igrati nogomet. „Moja igra“ je naziv njegove autobiografije koju je napisao u suradnji s Robertom Matteonijem, poznatim sportskim novinarom. Knjiga sadrži opis Lukina djetinjstva, pojedinih ključnih trenutaka tijekom igranja za Dinamo, Tottenham i Real Madrid, ali i veličanstvene završnice u Rusiji ne tako davne 2018. godine kada su Vatreni osvojili srebro. Iznio i svoja razmišljanja, osjećaje, opisao odnose s kolegama igračima, trenerima, ljubav prema obitelji i domovini, uspone i padove koji su ga pratili tijekom karijere. Možda je najupečatljivija njegova izjava u knjizi da on ne igra zbog osoba koje su mu rekle da je loš već zbog sebe i same igre.

Knjiga sadrži deset poglavlja i mnogo neobjavljenih fotografija iz njegove arhive. Mislim da bi ovo izvrsno štivo trebali pročitati svi obožavatelji nogometa. Luka uskoro više neće braniti boje nekoga nogometnog kluba ili hrvatske boje, ali će uvijek biti potpora svojim kolegama, primjerice Dominiku Livakoviću, Ivanu Perišiću i Jošku Gvardioli. Sigurna sam da ćemo za desetljeće, ako ne i manje, imati u rukama još jednu autobiografiju nekog Vatrenog!

Ovo je zasigurno jedna od najboljih i najosjećajnih preporuka koje sam dosad napisala! Uživajte, sretan Božić i želim vam mnogo uspjeha u novoj 2023. godini u nadi se da ćete pročitati Moju igru!

Petra Šinković, 6.a