Jahanje

Oduvijek su mi drage životinje, a pogotovo konji, zato sam jednog dana odlučila posjetiti OPG Petters. Tamo sam se bavila terenskim jahanjem tri godine, a dolazila sam prema dogovoru. Voljela sam tamo odlaziti jer bi me konji uvijek razveselili. Oni su uvijek širili pozitivnu energiju pa i kad bih bila pod stresom i mislila na ispite i nešto što me rastužuje, te predivne životinje bi mi pomogle zaboraviti to barem nakratko. To je jedan od razloga zašto sam odlučila baviti se jahanjem. Nakon te tri godine odlučila sam posjetiti i Konjički klub „Challenge“. Dolazila sam dvaput tjedno prema dogovoru s trenericom. Škola jahanja se razlikuje od terenskog jahanja, no svejedno sam uživala. Sada većinom odlazim u školu jahanja, ali povremeno odlazim i na terensko jahanje družiti se s konjima u prirodi. Osim samog jahanja, uživam timariti i sedlati konje. To je neopisiv i poseban doživljaj jer se dodatno može provesti vrijeme s njima. Konji su velike, ali plahe životinje. Jedan se konj može uplašiti obične plastične vrećice, stoga moramo biti pažljivi i nježni s njima.

Postoji više vrsta jahanja: preponsko, dresurno, daljinsko, rekreativno i terapijsko. Izdvojila bih terapijsko jahanje jer to je oblik jahanja koje pomaže osobama s poteškoćama u razvoju. Najčešće se primjenjuje kod djece s različitim oblicima fizičkih, mentalnih i emocionalnih poteškoća. Hod konja nježno pokreće tijelo jahača ili pacijenta te pokreće rad odgovarajućih mišića.

Jahanje je jedan od najljepših sportova. Ako imate priliku provesti jedan dan s konjima ili razmišljate početi se baviti jahanjem, imate moje preporuke i sigurna sam da nećete požaliti kao što nisam ni ja!

Elena Turina

Folklor

Moja prijateljica Tea i ja oduvijek smo imale veliku ljubav prema plesu, pjevanju i druženju. Stoga smo odlučile početi učiti naše prve riječi i korake folklornih plesova te pjesama u KUD-u „Moslavec“ u Voloderu. U KUD-u nam je uvijek lijepo - pjevamo, plešemo, družimo se i igramo s prijateljima. Odjenuti nošnju je predivan osjećaj kao i čuvati baštinu našega kraja te pokazati drugima kako su se djeca nekada igrala i živjela. S nestrpljenjem bismo očekivali trenutak odijevanja nošnji bogatih bojama. Na putovanjima bi uvijek bilo puno smijeha i zabave. Nastup koji bismo svi željno iščekivali i puno se pripremali bio bi nastup za Voloderske jeseni. Nakon svih nastupa u godini došao bi i dan za izlet kojemu bismo se svi radovali. KUD „Moslavec" uvijek prima nove članove i svi zainteresirani su dobro došli. Tko ima želju i volju za plesom, druženjem i pjevanjem, neka nam se pridruži jer u Moslavcu zabava nikad ne prestaje!

Izlet u Opatiju

Bio je 12. studeni ove godine. Vani je bilo 6 °C i nije bilo baš toplo. Otišle smo mama i ja do Popovače gdje smo pričekale bus. Bus smo čekale nekih pola sata, a kada se pojavio, voditeljica puta nam je rekla mjesta na kojima moramo sjediti. Bile smo vrlo uzbuđene. Sjedile smo na samom kraju busa i bilo nam je jako udobno. Trebalo nam je malo više od tri sata vožnje. Odmorile smo se u Draganiću, a prošle smo i kroz grad Rijeku. U Opatiji je bilo vrlo toplo, duplo više stupnjeva nego kod kuće. Prva stvar koju smo mama i ja obišle u Opatiji bili su Amerikanski vrtovi. Da budem iskrena, nisam baš neki ljubitelj botanike, pa me cvijeće nije baš oduševilo, možda i stoga što je sada jesen pa je već i uvenulo, ali zato me pogled na obližnje Jadransko more doista uzbudilo i oduševilo. Nakon Amerikanskih vrtova išle smo razgledati centar grada sa cijelom grupom iz busa u pratnji voditeljice puta. Prolazila sam pored kipa Djevojke s galebom i baš sam uhvatila trenutak fotoaparatom kada je galeb sletio na vrh glave toga kipa. Stijene su kružile oko njega i činile su ga čarobnim. Vidjela sam i puno drugih znamenitosti tijekom razgledavanja. Hotel „Kvarner“ bio je ogroman i predivan, a žuta boja ga je obasjavala i činilo se kao da je sunce došlo na oblačan dan. Također smo malo zastali kod velikog kipa Miroslava Krleže te kod skulpture Barkajol, koji je isto jedan od simbola Opatije. Ubrzo smo nakon toga došli do zida slavnih u parku Angiolina, gdje su grafički oslikane poznate ličnosti, poput: Alberta Einsteina, Andrije Mohorovičića, Draga Gervaisa i tako dalje. Tu je i Ljetna pozornica kod koje jednostavno moraš malo zastati. Već smo svi bili pomalo nestrpljivi, jer smo znali sa se malo dalje, u drugom kutku grada odvija čokoladna čarolija, odnosno Festival čokolade. Slobodno vrijeme je napokon stiglo, imali smo četiri sata za svoju slobodu i hodanje po gradu. Naravno, prvo nam je za oko zapela gužva na ulazu tog festivala gdje je sve mirisalo po čokoladi i čokoladnim delicijama. Bilo je vrlo malo degustacija, ali uspjela sam kušati neke vrste čokolade, lizalicu i praline koje su se jednostavno otopile u mojim ustima kao snijeg. Kada nam više nije bilo tako zanimljivo, otišle smo u restoran blizu kipa Djevojke s galebom i uživale smo u pogledu mora. Okrijepila sam se uz pizzu, oreo kekse i kakao od čokolade. Prošetala sam i šetnicom Lungomare gdje sam fotoaparatom zabilježila neke trenutke. Za uspomenu, kupila sam magnet za hladnjak, meni jedan od najljepših koji imamo. Prošle smo i tržnicom s mnogo lijepih stvari, gdje je bilo puno lijepe odjeće i „Harry Potter“ jastuka i šalica. Šešira i sandala je bilo najviše, a vrećice sa smiješnim natpisima su se također našle. Vratile smo se do autobusne stanice u dogovoreno vrijeme i polako smo svi pošli kući. Put je bio doista zabavan. Priznajem da sam se najglasnije smijala u busu, ali sam uživala. Čitala sam Djevojčicu iz Afganistana i odmarala sam se. Ovo je bio jedan od najljepših gradova na Jadranu koji sam ikad posjetila. Oduševio me. Ljudi su jako opušteni i ležerni. Kad sam se vratila doma, bila sam sretna jer sam donijela puno uspomena u slikama i svom srcu.

Bio je to lijep odmor, a vaša urednica se isto nekad mora odmarati!

Petra Šinković, 6.a